Spustio je ranac kraj drveta i udaljio se, potom je seo naslonivši se na jedno udaljeno drvo i počeo da pevuši. Dan je odmicao a slika se nije menjala, čovek je sedeo i pevušio a Helena je stajala skrivena u krošnji drveta. Glad je počela da je obuzima a svaki mišić na telu je boleo, počela je da gubi snagu.
- Ako budem ostala još ovde, stropoštaću se naa zemlju i umreću. Misli Helana, misli nemožeš večno ostati na ovom drvetu.
A onda se pred Helenenim očima ukazala prilika stvorenja koje je istovremeno bilo i srebrni zmaj i sivi vuk.
- Sigurno haluciniram, nisam popila ni kap tečnosti već 2 dana s obzirom da nisam uspela da dođem do čistih izvora vode u kojima nema HTG-a.
- „Zašto mučiš sebe Helena, nemožeš da znaš namere čoveka dok se ne suočiš sa njim. A ako se kojim slučajem desi da odluči da ti naudi ja ću te štititi,“ reklo je stvorenje.
- Ti si samo halucinacija; ti nepostojiš. Kako me za ime Velike Majke možeš zaštititi?
- Mogu jer me je poslala upravo ona koju spominješ. Pripadam vrsti zmajovuka a ime mi je Drakon. Obećavam da ću ti sve objasniti kasnije, ali za sada moramo da te spustimo sa ovog drveta i unesemo malo hrane i tečnosti u tvoj organizam.
Zmajovuk je ispružio svoju vučiju šapu a u njoj se nalazila zlatno-šuta šljiva.
- Pojedi ovo, zaštitiće te od HTG-a.
Helena je bila preplašena, nije verovala sopstvenim očima. Morala je da odabere: da ostane na ovom drvetu dok je glad, žeđ i umor potpuno neiscrpe ili, da makar na trenutak, poveruje da je ovo stvorenje stvarno i da zaista želi da joj pomogne. Ispružila je drhtavu ruku i pažljivo osmotrila šljivu. Nije mogla da primeti ništa sumnjivo na njoj. Polako ju je primicala ustima fiksirajući zmajovuka u nadi da će joj bar nešto na njemu otkriti da li ima zlokobne namere. Zmajovuk je takođe posmatrao nju, a ona je u njegovim očima ugledala nešto poznato. Nije mogla da definiše šta, ali imala je osećaj da su se negde već sreli. Stavila je šljivu u usta i zadržala je nekoliko trenutaka tu pre nego što je počela da je žvaće. Osetila je kako joj se njen sok sliva niz grlo u vidu prijatnog toplog mlaza i donosi joj osećaj mira i sigurnosti.
- A sada me prati.
Zmajovuk je silazio niz drvo korak po korak, granu po granu, a ona ga je pratila sa lakoćom mačke. Ubrzo se našla na zemlji pored torbe koju je čovek ostavio. Tek tada je primetila tišinu. Pogledala je ka drvetu kod kojeg je čovek sedeo. I dalje je bio tamo ali oči su mu bile zatvorene; činilo se da spava. Polako je otvorila torbu i u njoj zatekla 2 pileća bataka umotana u foliju, flašu vode i kolač.
- Nažalost trenutno nemam više da ti ponudim jer nisam znao da ću imati gosta na ručku.
Helena se trgla, čovek je stajao tačno pored nje.
- Kako mogu da znam da neradiš za K.O.M-u.
- Kako čovek može da zna bilo šta. Čovek postaje mudar tek onda kada prihvati da ništa nezna. Predpostavljam da je to što te nisam izudarao čim si kročila na tlo dobar znak. Mada bi mogao da bude i trik, možda želim da pomisliš da možeš da mi veruješ pa da te bez muke odvedem do prvog kolektivnog centra. Na kraju se sve svodi na izbor i življenje sa posledicama istog. Pa draga, mala Helena biraj.
Helena je otpila gutljaj vode, sačekala par trenutaka, i pošto se ništa nije desilo navalila je halapljivo na hranu, ispijajući i vodu uz to.
Čim je završila sa jelom osetila je vrtoglavicu.
- Šta si mi uradio?
- Rekao sam ti čovek mora da bira i da živi sa posledicama tog izbora.
Heleni je počelo da se muti pred očima, potom je zavladalo belilo i na kraju mrak.
Sigurno se pitaš kako ovako detaljno opisujem Helenine događaja. E pa draga moja, ili dragi moj ko god ovo čitao u budućnosti, pronašla sam Helenin dnevnik u biblioteci. Čekaj opet nešto čujem. Mokoš se okrenula i ugledala zmajovuka glavom i bradom. I to ne bilo kog zmajovuka nego Drakona lično. Znala je to zato što je Dakon bio jedini srebrno sivi zmajovuk.
- Ovo nije moguće, kako možeš da budeš ovde?
- Vreme kod zmajovuka teče drugačije Mokoš, vi Prvobitni kako se sada nazivate posmatrate vreme kao ravnu liniju. Za vas ono što je bilo ne može biti ponovo; a ono što dolazi je neodređeno i nepoznato. Nama te granice nisu ucrtane jer smo svesni da je ono što je sada u sledećem trenutku ono što je bilo, a zamenilo ga je ono što će biti. Ovo nam omogućava da pripadamo prošlosti, sadašnjosti i budućnosti istovremeno.
- To je apsurdno kako nešto što je bilo može istovremeno biti sada i tek doći.
- Još si mlada, imaš puno toga da naučiš ako želiš. Ovde sam da ti dam šansu da zakoračiš ka onome što jesi.
- A šta sam to ja?
- To je na tebi da saznaš.
- Kako mogu krenuti ka nečemu kada neznam šta me čeka?
- Koračanje nepoznatim stazama je ono što razlikuje velike umove od običnog sveta. Svaka staza može biti nepoznata, koliko god puta prošao njom, ako je svaki put posmatraš drugačijim očima.
- Ali bojim se.
- Naravno nepoznato je uvek zastrašujuće, ali i uzbudljivo.
- Ako budem ostala još ovde, stropoštaću se naa zemlju i umreću. Misli Helana, misli nemožeš večno ostati na ovom drvetu.
A onda se pred Helenenim očima ukazala prilika stvorenja koje je istovremeno bilo i srebrni zmaj i sivi vuk.
- Sigurno haluciniram, nisam popila ni kap tečnosti već 2 dana s obzirom da nisam uspela da dođem do čistih izvora vode u kojima nema HTG-a.
- „Zašto mučiš sebe Helena, nemožeš da znaš namere čoveka dok se ne suočiš sa njim. A ako se kojim slučajem desi da odluči da ti naudi ja ću te štititi,“ reklo je stvorenje.
- Ti si samo halucinacija; ti nepostojiš. Kako me za ime Velike Majke možeš zaštititi?
- Mogu jer me je poslala upravo ona koju spominješ. Pripadam vrsti zmajovuka a ime mi je Drakon. Obećavam da ću ti sve objasniti kasnije, ali za sada moramo da te spustimo sa ovog drveta i unesemo malo hrane i tečnosti u tvoj organizam.
Zmajovuk je ispružio svoju vučiju šapu a u njoj se nalazila zlatno-šuta šljiva.
- Pojedi ovo, zaštitiće te od HTG-a.
Helena je bila preplašena, nije verovala sopstvenim očima. Morala je da odabere: da ostane na ovom drvetu dok je glad, žeđ i umor potpuno neiscrpe ili, da makar na trenutak, poveruje da je ovo stvorenje stvarno i da zaista želi da joj pomogne. Ispružila je drhtavu ruku i pažljivo osmotrila šljivu. Nije mogla da primeti ništa sumnjivo na njoj. Polako ju je primicala ustima fiksirajući zmajovuka u nadi da će joj bar nešto na njemu otkriti da li ima zlokobne namere. Zmajovuk je takođe posmatrao nju, a ona je u njegovim očima ugledala nešto poznato. Nije mogla da definiše šta, ali imala je osećaj da su se negde već sreli. Stavila je šljivu u usta i zadržala je nekoliko trenutaka tu pre nego što je počela da je žvaće. Osetila je kako joj se njen sok sliva niz grlo u vidu prijatnog toplog mlaza i donosi joj osećaj mira i sigurnosti.
- A sada me prati.
Zmajovuk je silazio niz drvo korak po korak, granu po granu, a ona ga je pratila sa lakoćom mačke. Ubrzo se našla na zemlji pored torbe koju je čovek ostavio. Tek tada je primetila tišinu. Pogledala je ka drvetu kod kojeg je čovek sedeo. I dalje je bio tamo ali oči su mu bile zatvorene; činilo se da spava. Polako je otvorila torbu i u njoj zatekla 2 pileća bataka umotana u foliju, flašu vode i kolač.
- Nažalost trenutno nemam više da ti ponudim jer nisam znao da ću imati gosta na ručku.
Helena se trgla, čovek je stajao tačno pored nje.
- Kako mogu da znam da neradiš za K.O.M-u.
- Kako čovek može da zna bilo šta. Čovek postaje mudar tek onda kada prihvati da ništa nezna. Predpostavljam da je to što te nisam izudarao čim si kročila na tlo dobar znak. Mada bi mogao da bude i trik, možda želim da pomisliš da možeš da mi veruješ pa da te bez muke odvedem do prvog kolektivnog centra. Na kraju se sve svodi na izbor i življenje sa posledicama istog. Pa draga, mala Helena biraj.
Helena je otpila gutljaj vode, sačekala par trenutaka, i pošto se ništa nije desilo navalila je halapljivo na hranu, ispijajući i vodu uz to.
Čim je završila sa jelom osetila je vrtoglavicu.
- Šta si mi uradio?
- Rekao sam ti čovek mora da bira i da živi sa posledicama tog izbora.
Heleni je počelo da se muti pred očima, potom je zavladalo belilo i na kraju mrak.
Sigurno se pitaš kako ovako detaljno opisujem Helenine događaja. E pa draga moja, ili dragi moj ko god ovo čitao u budućnosti, pronašla sam Helenin dnevnik u biblioteci. Čekaj opet nešto čujem. Mokoš se okrenula i ugledala zmajovuka glavom i bradom. I to ne bilo kog zmajovuka nego Drakona lično. Znala je to zato što je Dakon bio jedini srebrno sivi zmajovuk.
- Ovo nije moguće, kako možeš da budeš ovde?
- Vreme kod zmajovuka teče drugačije Mokoš, vi Prvobitni kako se sada nazivate posmatrate vreme kao ravnu liniju. Za vas ono što je bilo ne može biti ponovo; a ono što dolazi je neodređeno i nepoznato. Nama te granice nisu ucrtane jer smo svesni da je ono što je sada u sledećem trenutku ono što je bilo, a zamenilo ga je ono što će biti. Ovo nam omogućava da pripadamo prošlosti, sadašnjosti i budućnosti istovremeno.
- To je apsurdno kako nešto što je bilo može istovremeno biti sada i tek doći.
- Još si mlada, imaš puno toga da naučiš ako želiš. Ovde sam da ti dam šansu da zakoračiš ka onome što jesi.
- A šta sam to ja?
- To je na tebi da saznaš.
- Kako mogu krenuti ka nečemu kada neznam šta me čeka?
- Koračanje nepoznatim stazama je ono što razlikuje velike umove od običnog sveta. Svaka staza može biti nepoznata, koliko god puta prošao njom, ako je svaki put posmatraš drugačijim očima.
- Ali bojim se.
- Naravno nepoznato je uvek zastrašujuće, ali i uzbudljivo.