„ Učinila sam sve što sam mogla ostalo je u rukama Velike Majke“. Nakon ispijanja poslednjeg gutljaja čaja Dorotosovo buncanje je utihnulo a on je zaspao. Sledećeg jutra sve je izgledalo uredu; Dorotosova temperatura je spala a on je stao na noge i tražio da vidi Freju.
- Nisam uspeo da ti dovedem Bezimenog ali sam saznao nešto jako važno. Samo ne možemo da razgovaramo ovde previše je opasno. Naćićemo se na ulazu u pećinu i sve ću ti objasniti.
- Dorotos o čemu pričaš, jesi li siguran da si dobro, kako ovde može biti opasno za ime Velike Majke. Pa tu smo samo mi. Dođi da te pregledam“.
U tom trenutku Freja i Dorotos nisu znali da je Angelika bila skrivena iza jedne police, nešto u vezi Dorotosa joj se nije svidelo pa ga je pratila.
- “ Ne prilazi mi!“ povikao je Dorotos a glas mu je zvučao zverski i izobličeno. Angelikinim telom prošla je jeza.
- Dorotos nešto nije uredu sa tobom a nije u pitanju prehlada. Znaš da mogu da osetim takve stvari, molim te pusti me da te pregledam.
- Sve je uredu samo sam malo iscrpljen. Molim te dođi ispred pećine i sve ću ti objasniti, a ako posle toga želiš možeš da me pregledaš.
Dorotos je napustio biblioteku a Freja je ostala sa zabrinutim izrazom lica. Angelika se izšunjala kroz prolaz koji se nalazio iza nje i vodio do Sobe za okupljanje kako su je Drevni zvali.
Prema spisima koji su pronađeni ovde su se drevni okupljali kakao bi donosili vazne odluke. Na sredini de nalazio veliki kameni sto na čiju površinu je bila urezana zvezda. Oko stola je bilo poređano 9 stolica a na naslonu svake je bio urezan po jedan simbol. Pet stolica je bilo napravljeno od zlata i svaka je stajala kod po jednog kraka zvezde. To su bila mesta za Eidose vođe Drevnih. Preostale 4 bile su drvene a svaka se nalazila na pojednoj strani stola tačno na sredini.
Iz ove prostorije postojao je prolaz do hodnika koji je vodio ka izlazu iz pećine. Prišla je stolu i kada je stigla do strane na kojoj se nalazio vrh zvezde krenula da korača ka zidu. Na zidu su se nalazili isti simboli koji su bili urezani na stolici, ali ona je tražila jedan. Zmajovuk srebrne boje, predstavljao je spoj zmaja i vuka stopljenih u jedno sa dve glave. Jedna je bila glava zmaja a druga glava vuka. Isti simbol nalazio se i na stolici koja je bila smeštena kod vrha zvezde. Kada ga je pronašla Angelika je prislonila ruku na njega i prolaz ka hodniku se otvorio. Izasla je iz pećine i sakrila se iza grupe gusto zbijenog drveća čekajući Dorotosa. Međutim njega nije bilo, a onda je odjednom šuma utihnula a oko nje je ugledala porodicu koju je izgubila. Svog muža, brata, troje dece svi su oni bili asimilovani i svi su govorili jednim gotovo robotskim glasom „ PRIDRUŽI NAM SE!“.
- Možda imaš njih ali mene nećeš dobiti. Zabranjujem ti da uđeš u moj um!
Angelika je imala sreću da je Freja zaštitila njen um od napada Bezimenih ali onda je osetila jaku glavobolju i vrtoglavicu i sve je postalo crno.
Kada je otvorila oči Freja je ležala pored nje i porađala se a oko njih se nalazila kupola srebrnaste svetlosti. Ispred kupole stajao je Veles sa 200 ljudi. Na šumu se spustila gusta magla a sa njom su stigli i Bezimeni predvođeni Dorotasom. Borba je započela ali se od magle ništa nije videlo. Čuli su se samo borbeni povici, krkljanje i krici onih koji su umirali a onda je mlaz krvi počeo da prodire u kupolu. U tom trenutku Angelika se okrenula ka Freji i prišla joj taman na vreme da uhvati mene.
- Zvaće se Mokoš a sad bežite!
- Ne Freja nemogu da te ostavim moja dužnost je da te zaštitim.
- Angelika mi smo već izgubljeni ali ovo dete je dar. Dajem ti novu dužnost, zaštiti je po svaku cenu jer je ona naš spas, a sada beži. Angelika je počela da trči sa mnom u naručju a onda je zastala i okrenula se. Ugledala je kako kupola nestaje a magla guta Freju. A onda je iz magle začula Dorotasa kako onim istim zverskim glasom izgovara
- Dete naše DAJ!!!
Ponovo je počela da trči a magla je pratila u stopu dok su se iz nje konstatno čuli izobličeni glasovi
- Pridruži, kolektiv, daj.
Ni sama nezna koliko je trčala a magla je bila sve bliže i taman kad je pomislila da će nas progutati propala je kroz zemlju a iz magle se prolomio bolni vrisak a potom je nestala.
Eto tako sam ja nastala ali ovo nije priča samo o meni već i o njima Bezimenima tako da bi trebala da ti pričam i o njihovom nastanku.
Niko zapravo nezna kako su Bezimeni nastali. Potrudili su se da izbrišu svaki trag o tome tokom Velikog Čišćenja, ali postoje neke priče. Nekada davno u Eri Nemira; to je bilo doba čak i pre Drevnih; Prvobitni sa različitih krajeva sveta su mogli da se vide i komuniciraju u trenutku pomoću različitih mašina. Samo su kompjuteri preživeli Čišćenje ali ne svi. Bezimeni su zadržali one koji su im bili potrebni za izvršavanje zadataka, dakle postoje u fabrikama, elektranama itd. komunikacija pomoću njih više nije moguća s obzirom da nešto što se prema Drevnima nazivalo Internet više nepostoji. Poslednji slobodni kompjuter nalazi se u biblioteci pećine tajni. Jedan od njih koristi se za prenošenje instrukcija Vrhovnim Bezimenim pa su neki od boraca uspevali da pomoću slobodnog kompjutera presretnu ovu komunikaciju, ali je ovo donosilo rizik jer je Veliki Um ponekad uspevao da ih otkrije. Ipak prema pričama ovo je bio veliki uspeh s obzirom da je prve Bezimene bilo nemoguće prisluškivati. Oni su posedovali vrhunske kompjuterske veštine tokom Ere Nemira i mogli su da prikupe informacije sa bilo kog kompjutera u svetu (ili se bar tako činilo). Tokom ove ere kao što joj ime i kaže Prvobitni su bili jako nezadovoljni gotovo svime. Smetao im je način života nekih ljudi, ponekad bi smetali i sami sebe a smetali su im i vladari. Najblaži oblik Nemira bile su demonstracije; Prvobitni bi šetali ulicama sa porukama koje su ukazivale na to čime su nezadovoljni. Međutim postojali su i mnogo strašniji Nemiri. Određena grupa Prvobitnih odlučila je da iskaže svoje nezadovoljstvo oduzimanjem života i prolivanjem krvi; nazivali su ih ekstremistima.
Bezimeni su iskoristili to što su Prvobitni bili nezadovoljni vladarima da uđu u njihova srca. Prekidali su nakratko protok informacija između vladara i njihovih najbližih podanika i delili poruke svim Prvobitnima u svetu. Tvrdili su da su oni grupa koja se bori protiv svega što je loše, da rade zajedno kao jedno i da na taj način postižu najbolje rezultate. Velikom broju Prvobitinih Bezimeni su bili simpatični, mislili su da je njihova poruka značila da ako se ujedine mogu da pobede nepravdu. Istina je bila monogo strašnija! Bezimeni su radili za vladare i promovisali Kolektivni Um. Njihova poruka je značila da samo kao deo Kolektivnog Uma Prvobitni mogu da se izbore sa nepravdom. Nažalost Prvobitni će shvatiti sve strahote ovoga prekasno.
Vreme je prolazilo a sve više Prvobitnih je počelo da se oblači i govori kao Bezimeni a onda se pojavilo „ Korporativno Udruženje Kolektivnih Umova“ odnosno KUKU.
„ KUKU je udrženje ljudi koji razmišljaju kao jedan Veliki Um. Cilj ovog kolektiva je da iskoristimo ovaj način razmišljanja u svrhu napredka“. Ovo sam pročitala na nekom šarenom parčetu papira u arhivi biblioteke. Članovi ovog udruženja bili su poznati i uticajni ljudi. Oni koji su se svakodnevno smešili Prvobitnima sa TV-a. KUKU je otkrivao lekove za najteže bolesti, pomagao siromašnima, gladnima, reprogramirao ubice praveći od njih ljude koji su želeli svima da pomognu.
„ Sve ovo smo postigli zahvaljujući kolektivu. Sa Kolektivnim Umom možemo da pristupimo informacijama koje kao pojedinci nemamo. Možemo otkriti lek za neizlečive bolesti, možemo umanjiti broj siromašnih tako što ćemo ih zaposliti u našim institutima, čak i da od pojedinca koji je bio opasan po svoju okolinu stvorimo korisnog, bezopasnog člana društva“. Ovako su govorili svi članovi KUKU-a, uvek u množini, uvek isto obučeni, svi do jednog. Kako ovako nešto nije bilo jezivo Prvobitnima nikada mi neće biti jasno, čini se da su prvi Bezimeni dobro odradili svoj posao.
Nakon ovoga KUKU je otvorio konkurs za učlanjenje. „ Ako želiš da postneš deo napredka, da promeniš svet i učiniš ga boljim za sebe; svoju okolinu i buduće generacije pridruži nam se. Ostvarimo mir i harmoniju zajedno“. Reke Prvobitnih odlazile su u kolektivne centre KUKU-a kako bi postali članovi ovog elitnog udruženja. To su bile prve kolektivne asimilacije i bile su dobrovoljne?! Nikada neću razumeti kako je do ovoga došlo, kako Prvobitni nisu primetili koliko loših stvari kolektiv donosi. Naravno postojala je mala grupa koja je ovo uvidela, ali oni su nazivani ludacima, šarlatanima, čudacima i ekstremistima.
- Nisam uspeo da ti dovedem Bezimenog ali sam saznao nešto jako važno. Samo ne možemo da razgovaramo ovde previše je opasno. Naćićemo se na ulazu u pećinu i sve ću ti objasniti.
- Dorotos o čemu pričaš, jesi li siguran da si dobro, kako ovde može biti opasno za ime Velike Majke. Pa tu smo samo mi. Dođi da te pregledam“.
U tom trenutku Freja i Dorotos nisu znali da je Angelika bila skrivena iza jedne police, nešto u vezi Dorotosa joj se nije svidelo pa ga je pratila.
- “ Ne prilazi mi!“ povikao je Dorotos a glas mu je zvučao zverski i izobličeno. Angelikinim telom prošla je jeza.
- Dorotos nešto nije uredu sa tobom a nije u pitanju prehlada. Znaš da mogu da osetim takve stvari, molim te pusti me da te pregledam.
- Sve je uredu samo sam malo iscrpljen. Molim te dođi ispred pećine i sve ću ti objasniti, a ako posle toga želiš možeš da me pregledaš.
Dorotos je napustio biblioteku a Freja je ostala sa zabrinutim izrazom lica. Angelika se izšunjala kroz prolaz koji se nalazio iza nje i vodio do Sobe za okupljanje kako su je Drevni zvali.
Prema spisima koji su pronađeni ovde su se drevni okupljali kakao bi donosili vazne odluke. Na sredini de nalazio veliki kameni sto na čiju površinu je bila urezana zvezda. Oko stola je bilo poređano 9 stolica a na naslonu svake je bio urezan po jedan simbol. Pet stolica je bilo napravljeno od zlata i svaka je stajala kod po jednog kraka zvezde. To su bila mesta za Eidose vođe Drevnih. Preostale 4 bile su drvene a svaka se nalazila na pojednoj strani stola tačno na sredini.
Iz ove prostorije postojao je prolaz do hodnika koji je vodio ka izlazu iz pećine. Prišla je stolu i kada je stigla do strane na kojoj se nalazio vrh zvezde krenula da korača ka zidu. Na zidu su se nalazili isti simboli koji su bili urezani na stolici, ali ona je tražila jedan. Zmajovuk srebrne boje, predstavljao je spoj zmaja i vuka stopljenih u jedno sa dve glave. Jedna je bila glava zmaja a druga glava vuka. Isti simbol nalazio se i na stolici koja je bila smeštena kod vrha zvezde. Kada ga je pronašla Angelika je prislonila ruku na njega i prolaz ka hodniku se otvorio. Izasla je iz pećine i sakrila se iza grupe gusto zbijenog drveća čekajući Dorotosa. Međutim njega nije bilo, a onda je odjednom šuma utihnula a oko nje je ugledala porodicu koju je izgubila. Svog muža, brata, troje dece svi su oni bili asimilovani i svi su govorili jednim gotovo robotskim glasom „ PRIDRUŽI NAM SE!“.
- Možda imaš njih ali mene nećeš dobiti. Zabranjujem ti da uđeš u moj um!
Angelika je imala sreću da je Freja zaštitila njen um od napada Bezimenih ali onda je osetila jaku glavobolju i vrtoglavicu i sve je postalo crno.
Kada je otvorila oči Freja je ležala pored nje i porađala se a oko njih se nalazila kupola srebrnaste svetlosti. Ispred kupole stajao je Veles sa 200 ljudi. Na šumu se spustila gusta magla a sa njom su stigli i Bezimeni predvođeni Dorotasom. Borba je započela ali se od magle ništa nije videlo. Čuli su se samo borbeni povici, krkljanje i krici onih koji su umirali a onda je mlaz krvi počeo da prodire u kupolu. U tom trenutku Angelika se okrenula ka Freji i prišla joj taman na vreme da uhvati mene.
- Zvaće se Mokoš a sad bežite!
- Ne Freja nemogu da te ostavim moja dužnost je da te zaštitim.
- Angelika mi smo već izgubljeni ali ovo dete je dar. Dajem ti novu dužnost, zaštiti je po svaku cenu jer je ona naš spas, a sada beži. Angelika je počela da trči sa mnom u naručju a onda je zastala i okrenula se. Ugledala je kako kupola nestaje a magla guta Freju. A onda je iz magle začula Dorotasa kako onim istim zverskim glasom izgovara
- Dete naše DAJ!!!
Ponovo je počela da trči a magla je pratila u stopu dok su se iz nje konstatno čuli izobličeni glasovi
- Pridruži, kolektiv, daj.
Ni sama nezna koliko je trčala a magla je bila sve bliže i taman kad je pomislila da će nas progutati propala je kroz zemlju a iz magle se prolomio bolni vrisak a potom je nestala.
Eto tako sam ja nastala ali ovo nije priča samo o meni već i o njima Bezimenima tako da bi trebala da ti pričam i o njihovom nastanku.
Niko zapravo nezna kako su Bezimeni nastali. Potrudili su se da izbrišu svaki trag o tome tokom Velikog Čišćenja, ali postoje neke priče. Nekada davno u Eri Nemira; to je bilo doba čak i pre Drevnih; Prvobitni sa različitih krajeva sveta su mogli da se vide i komuniciraju u trenutku pomoću različitih mašina. Samo su kompjuteri preživeli Čišćenje ali ne svi. Bezimeni su zadržali one koji su im bili potrebni za izvršavanje zadataka, dakle postoje u fabrikama, elektranama itd. komunikacija pomoću njih više nije moguća s obzirom da nešto što se prema Drevnima nazivalo Internet više nepostoji. Poslednji slobodni kompjuter nalazi se u biblioteci pećine tajni. Jedan od njih koristi se za prenošenje instrukcija Vrhovnim Bezimenim pa su neki od boraca uspevali da pomoću slobodnog kompjutera presretnu ovu komunikaciju, ali je ovo donosilo rizik jer je Veliki Um ponekad uspevao da ih otkrije. Ipak prema pričama ovo je bio veliki uspeh s obzirom da je prve Bezimene bilo nemoguće prisluškivati. Oni su posedovali vrhunske kompjuterske veštine tokom Ere Nemira i mogli su da prikupe informacije sa bilo kog kompjutera u svetu (ili se bar tako činilo). Tokom ove ere kao što joj ime i kaže Prvobitni su bili jako nezadovoljni gotovo svime. Smetao im je način života nekih ljudi, ponekad bi smetali i sami sebe a smetali su im i vladari. Najblaži oblik Nemira bile su demonstracije; Prvobitni bi šetali ulicama sa porukama koje su ukazivale na to čime su nezadovoljni. Međutim postojali su i mnogo strašniji Nemiri. Određena grupa Prvobitnih odlučila je da iskaže svoje nezadovoljstvo oduzimanjem života i prolivanjem krvi; nazivali su ih ekstremistima.
Bezimeni su iskoristili to što su Prvobitni bili nezadovoljni vladarima da uđu u njihova srca. Prekidali su nakratko protok informacija između vladara i njihovih najbližih podanika i delili poruke svim Prvobitnima u svetu. Tvrdili su da su oni grupa koja se bori protiv svega što je loše, da rade zajedno kao jedno i da na taj način postižu najbolje rezultate. Velikom broju Prvobitinih Bezimeni su bili simpatični, mislili su da je njihova poruka značila da ako se ujedine mogu da pobede nepravdu. Istina je bila monogo strašnija! Bezimeni su radili za vladare i promovisali Kolektivni Um. Njihova poruka je značila da samo kao deo Kolektivnog Uma Prvobitni mogu da se izbore sa nepravdom. Nažalost Prvobitni će shvatiti sve strahote ovoga prekasno.
Vreme je prolazilo a sve više Prvobitnih je počelo da se oblači i govori kao Bezimeni a onda se pojavilo „ Korporativno Udruženje Kolektivnih Umova“ odnosno KUKU.
„ KUKU je udrženje ljudi koji razmišljaju kao jedan Veliki Um. Cilj ovog kolektiva je da iskoristimo ovaj način razmišljanja u svrhu napredka“. Ovo sam pročitala na nekom šarenom parčetu papira u arhivi biblioteke. Članovi ovog udruženja bili su poznati i uticajni ljudi. Oni koji su se svakodnevno smešili Prvobitnima sa TV-a. KUKU je otkrivao lekove za najteže bolesti, pomagao siromašnima, gladnima, reprogramirao ubice praveći od njih ljude koji su želeli svima da pomognu.
„ Sve ovo smo postigli zahvaljujući kolektivu. Sa Kolektivnim Umom možemo da pristupimo informacijama koje kao pojedinci nemamo. Možemo otkriti lek za neizlečive bolesti, možemo umanjiti broj siromašnih tako što ćemo ih zaposliti u našim institutima, čak i da od pojedinca koji je bio opasan po svoju okolinu stvorimo korisnog, bezopasnog člana društva“. Ovako su govorili svi članovi KUKU-a, uvek u množini, uvek isto obučeni, svi do jednog. Kako ovako nešto nije bilo jezivo Prvobitnima nikada mi neće biti jasno, čini se da su prvi Bezimeni dobro odradili svoj posao.
Nakon ovoga KUKU je otvorio konkurs za učlanjenje. „ Ako želiš da postneš deo napredka, da promeniš svet i učiniš ga boljim za sebe; svoju okolinu i buduće generacije pridruži nam se. Ostvarimo mir i harmoniju zajedno“. Reke Prvobitnih odlazile su u kolektivne centre KUKU-a kako bi postali članovi ovog elitnog udruženja. To su bile prve kolektivne asimilacije i bile su dobrovoljne?! Nikada neću razumeti kako je do ovoga došlo, kako Prvobitni nisu primetili koliko loših stvari kolektiv donosi. Naravno postojala je mala grupa koja je ovo uvidela, ali oni su nazivani ludacima, šarlatanima, čudacima i ekstremistima.